Činjenica da stvari nisu onakve kakve nam se čine vrlo je nepogodna u životu, ali je zato iznimno zanimljiva u književnosti. Ili je možda, najbolje stvari postaviti pirandelovski, tako je – ako nam se čini.
Doručak je na prvi pogled obiteljski roman, obiteljska drama koja prikazuje naizgled savršenu obitelj, koja baš i nije onakva kakvom se čini. Očekujemo da bi moglo doći do sukoba, do otkrivanja skrivenih neiskrenosti i da bi sve polako, ugodno i pomirbeno moglo ići prema sretnom kraju… ali ništa od toga neće se dogoditi.
Od samoga početka roman odiše nekom nelagodom, nervozom, nečime tajnim i potisnutim koje je konstantno prisutno i stalno prijeti da će izaći na vidjelo. Iako radnja u početku mirno teče i još nema naznaka o većim problemima, atmosfera je vrlo uznemirujuća, napeta, nespokojna, predosjeća se nešto što slijedi, očekujemo nešto tamno, skriveno, zlokobno koje se jednostavno mora dogoditi.
Mihovilović se ovdje bavi mnogim problemima, prvenstveno problemima unutar obitelji, problemima života djeteta bez roditelja, problemima života siročadi, braka, odnosa roditelja i djece, nevjere, na kraju i problemima psihičkog zdravlja i njegovog gubitka.
Kakva je naša pripovjedačica Mia? Naizgled uzorna žena, majka, liječnica, žena koja samo želi normalnost svoga života da bi nadoknadila nenormalnost djetinjstva bez roditelja. Tako ona ima normalan brak s normalnim čovjekom i normalnu djecu. Ali, naravno, ništa nije takvo. Pripovjedačica pripovijedanjem u prvom licu miješa dvije vremenske linije, jedno vrijeme je vrijeme „sadašnjosti“, a drugo je vrijeme prepričavanje pojedinačnih događaje iz njezine „prošlosti“. Pripovijedanje je uvijek vrlo selektivno, a za našu pripovjedačicu – pogotovo. Ona sebi i nama pripovijedanjem „priznaje“ samo jednu „priču“ svoga života, skrivajući jednako i nama i sebi istinu. Svoju krivnju, svoje naslijeđe, svoje gene, svoje postupke i svoje tragične planove. Jedino što nam vrlo rano otkriva naznaku abnormalnosti pripovjedačice njeni su odlasci na terapiju. Ničime nije ni pokazano ni objašnjeno zašto se ona odlučuje na takvo što, jer njen je život, naizgled, i s njezinom namjerom, vrlo normalan. Ta očajnička želja za normalnošću također je trag u dobrom smjeru.
O čemu se ovdje zapravo radi? Doznajemo, vrlo uvijeno i ograničeno – jer to je ono o čemu pripovjedačica ne voli razmišljati – o tragičnoj smrti njezinih roditelja. Što se tu točno dogodilo ne znamo, ali možemo pretpostaviti da je otac ubio majku i sebe zbog ljubomore, u trenutku kada nije vidio drugog izlaza. Taj uzorak kasnije ponavlja i njegova kćer.
Što znači Mijina komplicirana glazbena terapija? Kako bi uopće bilo moguće da psihijatrica (vrlo neortodoksna, to je jasno) ima neko nadmoćno znanje o pacijentima? Kako bi bilo moguće da zna za njezinu nevjeru i ime njenog ljubavnika? Jesu li te cjelokupne epizode odlaska psihijatrici i slušanja glazbe zapravo umišljaji uznemirenog uma? Simptomi njezine psihičke bolesti? Očigledno.
„Klaviri, violončela, udaraljke, violine, orkestracija uzaludnosti, sve je to smiješno, nepotrebno, već dugo kupujem vrijeme, uvijek smislim nešto novo da uhvatim nit nadolazeće godine da me povuče sa sobom, koliko god labavo i nesigurno, samo da se krećem prema naprijed i za sobom vučem obitelj kakvu sam odlučila imati. Prije bi mi se ruke otrgle od tijela od silnog napora, nego što bih pustila. Prije bih prešla preko bilo kakve nemoguće nesreće, nego dopustila da se nit prekine. A tanka je, vrlo je tanka i osjetljiva.“
Cijelo „liječenje“ bilo je orkestracija uzaludnosti, još jedan pokušaj zavaravanja same sebe, pokušaj prikrivanja pred samom sobom da niti joj je otac bio normalan, niti je ona normalna, niti je njezina obitelj normalna i to – njezinom krivnjom. Ona je ta koja je prevarila muža, što je uzrokovalo neslaganje i neharmoniju njezinog sina i muža, a samim time i sinovljeve probleme, njegovo „loše“ ponašanje. Ona je ta koja je dugo pokušavala podmetnuti tuđeg sina svome mužu. Ona je ta koja je toliko dugo pokušavala održati sliku normalnosti kada je ono što je sama radila bilo suprotno. Jer, jasno je, iluzije u nekom trenutku moraju nestati i istina kad tad mora izaći na vidjelo.
I, tragično, nakon kraha njezinih iluzija, koje je toliko dugo održavala, proboj nenormalnog u normalno bio je neizbježan – sin koji je trebao biti uzoran završava u popravnom domu. Kako su počeli problemi sa sinom Damjanom? On nikada nije imao dobar odnos s „ocem“, sve počinje kada njegovi roditelji komentiraju da novorođeno dijete nimalo ne sliči njihovoj obitelji, nastavlja se kada, sam s ocem, Damjan ima iznenađujući prijelom (zna li zapravo muž istinu i usmjerava li bijes na sina ili se sin sam ozljeđuje jer osjeća neki problem) i kulminira kada Damjan gura sestru pod auto i muž odlučuje da ga treba poslati u popravni dom. I iako se čini da nakon kulminacije odluke slanja sina u popravni dom slijedi smiraj – slijedi peripetija i tragičan kraj. Peripetija koja nam povezuje sve niti romana: ubojstvo/samoubojstvo roditelja, njezinu nevjeru s prijateljem iz djetinjstva, skrivanje očinstva djeteta, pokušaj uklapanja djeteta u cjelinu sretne obitelji – ubojstvo i samoubojstvo sina i sebe. Izgleda da Mia slijedi primjer i naslijeđe svog oca, odlučujući da je vrijeme za – kraj.
Doručak jedan je od ponajboljih domaćih romana koji sam pročitala u dužem vremenskom periodu. Ne samo što su žanrovi vrlo vješto spojeni i pomiješani, što vrlo vješto, zavaravajući čitatelja, kombinira triler, obiteljsku i psihološku dramu, što napetost neprekinuta traje tijekom cijelog romana, nego i što autor na vrlo zakučast način predstavlja odgonetku čitatelju . Čitatelj samo i jedino vrlo pažljivim čitanjem dolazi do pune slike i potpunog objašnjenja događaja. Takav zanimljiv potez viđa se rijetko, a ovdje je izveden – maestralno. Ne samo da je roman napet i zanimljiv od prve do zadnje rečenice, on je naizgled jednostavan i kratak, a zapravo vrlo je kriptičan i pun značenja.
A Literary Snob 