Kroz perspektivu Sare, pripovjedačice ovog romana, spisateljice, vidimo prošlost i sadašnjost njenog života, vidimo njezino prijateljstvo s Le(j)lom, dječju zaljubljenost u Armina, rat, vjersku i nacionalnu netrpeljivost, bijeg iz Bosne u Irsku i njezin neočekivani nagli povratak. Slijedimo zeca koji skače naprijed i nazad kako bi i njoj i nama pokazao više o svemu, o prošlosti, o emocijama, o onome što se stvarno jest i nije dogodilo, o onome što ostavlja traume i o onome što stvara lažna sjećanja i tjera nas na krive zaključke.
Ono što se ne može ne primijetiti od samog početka je (pre)velika sličnost s Napuljskom tetralogijom Elene Ferrante (i Lilom i Lenu). Nije sličnost samo u motivima i karakterizaciji likova nego i u pokušaju repliciranja njezina stila. Emocije su snažno izražene, postoji netrpeljivost, istovremena mržnja i obožavanje među prijateljicama, velika silina pripovijedanja od strane snažne i uspješne, a opet nesigurne i rastrojene žene.
Isto kao Ferrante, Bastašić opisuje snažno i nezdravo prijateljstvo dviju prijateljica od kojih je: jedna crna, druga plava; jedna temperamentna, druga povučena; jedna zanimljiva, druga (smatra da je) dosadna; jedna posebna, druga obična. Druga dolazi iz daleka na poziv prve nakon dugog prekida u druženju. Život druge uvijek je obilježen prvom, pod njenim je stalnim utjecajem, bila ona u danom trenutku blizu ili daleko. Druga je spisateljica i „izdiže se“ svojom intelektualnošću nad život prve, a pisanje o prvoj uvijek je neka vrsta kazne, ograničavanja i omeđivanja ove prve, stalno prijeteća mogućnost zarobljavanja prve prijateljice u fikciju.
Uhvati zeca roman je ceste, putovanje (i skok zeca) istovremeno u prošlost i u budućnost, ali putovanje u kojem se likovi ne mogu izvući iz nervoze, mraka, pesimizma, mahnitosti u kojoj se stalno nalaze. Putovanje, utapanje i koprcanje u mahnitosti.
Roman se odvija u tri vremena: u vremenu u kojem pripovjedačica pripovijeda tj. piše roman (u Irskoj), u vremenu „sada“ u kojem putuju iz Bosne u Beč po Armina (putovanje iz Bosne) i u vremenu njihovog djetinjstva, mladosti, fakulteta, vrijeme je to njihovog druženja (u Bosni).
Vrlo je zanimljivo da su poglavlja koja se odnose na prošlost grafički i psihološki stavljena u zagrade.
Konstantno i opetovano nespretno i prenaglašeno ponavlja se kako su prošlost i sadašnjost povezane formulacijama tipa: tada je bilo tako i tako, ali tada nisam znala to i to što sada znam.
Zec skače i zatvara cijeli krug, od Arminovog prvog susreta s ozbiljnom umjetnošću i nacrtanim zecom, kroz mnoge nedaće, pravog zeca i Arminovu skrivenu, ali stvarnu smrt, do toga da je zec mnogo godina kasnije uskočio natrag u sebe, u Dürerovog zeca u Beču i pokazao kako je svaka nada uvijek uzaludna, kako je svijet mračan i težak baš kao što smo se i bojali.
Ono novo što Bastašić donosi jedan je potpuno drugi dojam od onoga koji ostavlja Ferrante. Atmosfera cijelog romana je mahnita, mučna, teška. Grubost i gorčina izlazi iz svake rečenice, vidljiva je vrlo balkanska bolećivost, nemogućnost zacjeljivanja rana rata, rana trauma. To je ta crnoća koju Sari Bosna nosi, od koje je nemoguće pobjeći. I baš to je ono originalno, zanimljivo, autentično, ono što čitatelja pogađa duboko i ozbiljno. Okrutnost, pesimizam i beznadnost koje svi na ovim prostorima i previše dobro poznajemo.
I baš mi je zato žao što je ovaj roman morao istovremeno biti previše očita kopija pisma jedne od najpopularnijih spisateljica današnjice i toliko duboko emotivan, autentičan prikaz ratne djece i današnjeg post-ratnog života na Balkanu. Ovo je nažalost roman koji je istovremeno kopija i autentičan, iako možda danas sve i jest takvo, ali bilo bi lakše kada bi to bilo barem malo manje očigledno…
Svakako mislim da se tu nazire vrlo talentirana spisateljica čiji budući rad treba pomno pratiti.
A Literary Snob 