Scroll down for English
Zašto nam je Backman neodoljiv? Zašto nas prisiljava da se ponovno zaljubimo u njegov stil nakon svake novo pročitane knjige? Baš zato što piše duhovite, tople, mile priče o običnim ljudima i svakodnevnom životu. Tjera nas da opet počnemo vjerovati u ono što smo vjerovali kao djeca, u ono što smo u međuvremenu zaboravili, tjera nas da opet vjerujemo u sretne završetke i dobrotu koja postoji u ljudima. Život je katkad težak i iskušava nas, ali na kraju sve dobro završi. I u potpunosti opisuje Uznemirene ljude.
Neuspješna pljačka banke i smiješna talačka kriza daju nam dobar uvid u ljudsku prirodu, daju nam uvid u svijet koji se odvija uz i kraj nas, svijet koji često niti ne primjećujemo.
Ovo je priča koja se brzo vrlo komplicira i usložnjava, priča koja je puna mnogo međusobno povezanih, šašavih likova. Ovo je zapravo vrlo nevjerojatna i neuvjerljiva priča. Ali sve to nije važno jer ova priča nije onakva kakvom se na početku čini. Ovo nije priča ni o pljačkašu banke, ni o talačkoj krizi, a niti je priča o idiotima. Ovo je priča o psihičkim problemima, samoubojstvu, priča o ljudima koji su katkad nesretni i izolirani od ostalih i to samo iz jednog jednostavnog razloga: zato što su sami, usamljeni i neshvaćeni. Ljudi vrlo često pate zbog vlastitih problema koje drugi uopće ni ne primjećuju niti shvaćaju.
Ovaj nam roman pokazuje da jedino povezujući se s drugima oko nas možemo biti (i postati) čovječni, biti Ljudi. Ako se ponašamo prema drugome kao prema čovjeku, ako drugome prilazimo s dobrotom i dobronamjernošću tada smo uspjeli u svemu u čemu smo trebali uspjeti.
U ovom romanu sve je pomalo pretjerano, sve je previše komplicirano, nevjerojatno i neuvjerljivo, sve je previše melodramatično, ali sve se to savršeno uklapa u Backmanov duhovit, ironičan stil. Kod Backmana sve djeluje previše jednostavno, pa se komplicira i na kraju završava jednostavnošću koja je sasvim drugačija od one jednostavnosti koju smo uočavali na početku.
Složene veze među likovima, njihove neobične životne priče, njihove šašave i originalne osobnosti skreću nam pažnju s onoga što je bitno, skreću nam pažnju s onoga što su stvarni problemi tih likova. Svatko od njih ima vlastiti problem, svoju muku koji su mnogo nezamjetniji od likova samih. Njihovi su problemi skriveni, nečujni, tajni, vrlo intimni, teško se s njima nose i baš to je ono što sve likove povezuje. Ljudi pristupaju problemima na različite načine, ali ono što im je zajedničko uvijek su, nažalost, bol i jad.
Ovo je istovremeno i vesela i tužna priča sa sretnim završetkom koja nam ostavlja ugodan, topao dojam koji ne možemo smetnuti s uma još dugo nakon što smo zaklopili knjigu.
Why do we love Backman over and over again? With every new book he writes we just can’t help it, we fall in love with him again. It is because he writes funny, kind, heart-warming stories about normal people and everyday life. He makes us believe in what we have forgotten since we were children, he makes us believe in happy endings and in the goodness of people. Life may sometimes be hard and trying, but it all turns out well in the end. And that sums up Anxious People perfectly.
Through a ridiculous unsuccessful bank robbery and hostage situation we get a glimpse into human nature, into the world around us we might not always notice.
This is a complex story, filled with a lot of strangely interconnected, quirky characters, an improbable and an unbelievable story, but that is not important because this in not at all a story what It appears to be. It is not a story about a bank robber, it is not a story about a hostage situation and not even a story about idiots as it seems from the beginning. It is a story about mental illness, suicide, about people who become isolated and unhappy because they are on their own, misunderstood. People sometimes have problems that others do not see, understand or acknowledge. Only through genuine human connections, only through goodness to others we can be – People.
Everything in this novel is a little bit too much, too complicated, improbable and unbelievable, a bit too melodramatic, but it fits perfectly into Backman’s funny, ironic style in which everything appears to be simple, then gets more and more complicated and ends up simple in a completely different way than it seemed in the beginning.
Complex connections between the characters, their unusual life stories, their unusual, unbelievable and quirky personalities distract us so we can’t understand what their problems are from the beginning. Each and every one of them have their own problems and anguish that are not as loud as they are. Their problems are quiet, secret, very private and very hard to bear and that is what connects them all. People approach their problems in different ways, but they are all the same in pain and misery.
It is at the same time a happy and a sad story ending with a happy end that leaves us with a warm and fuzzy feeling long after we have finished the book.
A Literary Snob 