„Mučna ljubav“ prvi je roman Elene Ferrante koji se najviše izdvaja različitošću u odnosu na njezin dosadašnji opus dostupan u prijevodu (Dani zaborava, Mračna kći, Napuljska tetralogija).
I dalje pratimo lik intelektualke koja puna mržnje i prezira pristupa svojoj napuljskoj prošlosti, dijalektu, djetinjstvu, rođacima i ponajviše majci. Ali za razliku od ostalih romana, ovaj od samog početka možemo čitati kao kriminalistički roman, triler, ali ujedno kao i osobnu dramu. Nismo sigurni što se dogodilo, zašto je majka mrtva, je li ubijena ili se ubila. Tko je progonio i uhodio majku? Tko je ubojica, Casareta, otac ili netko treći?
Pripovjedačica Delia, crtačica stripova, vjeruje/nada se da se uzdigla iz napuljske kaljuže, odmaknula se daleko od likova i tipova svojeg djetinjstva živeći izolirana od obitelji i starih veza u Rimu. Naravno, odmah postaje jasno da to nikako nije tako.
„Djetinjstvo je tvornica laži koje traju u prošlom nesvršenom vremenu.“
Delijina perspektiva puna je stalno izmiješanih osjećaja žalosti, ljubavi, mučnine, znatiželje, prezira, stalno ispreplićućih nerealnih, nejasnih, fikcionalnih, halucinatornih i stvarnih prošlosti i sadašnjosti. Strukturu romana i njegov važan moment čini struktura pamćenja. Kako pamtimo, kako se prisjećamo prošlosti, što fabriciramo kroz vrijeme, što potiskujemo, što izmišljamo.
Žrtva, osoba pogođena traumom, zlostavljana osoba, tvrdi da sve zna što se zbilo, da sve drži pod kontrolom, daje lažna objašnjenja samoj sebi da bi dalje potiskivala vlastitu traumu.
„Ništa nisam zaboravila, ali nisam se htjela sjetiti. Da je bilo potrebno, mogla sam si sve ispripovijedati nadugačko i naširoko, ali zašto? Pripovijedala sam si samo što je trebalo, ovismo o slučaju, postupno odlučujući nošena potrebom.“
Ovo je roman o dubokoj traumi, zlostavljanju, potiskivanju i načinima kako s time se možemo nositi. S onime što ne možemo izreći, što potiskujemo da bismo zaboravili. I sada, u trenutku nove traume, majčine smrti, sve joj se ponovo vraća i pokušava, skrivajući sve to skupa sama od sebe, doći do istine.
„I ja sam se zapanjila kao pred uprizorenim nasiljem, igrom za dvoje sačinjenom konvencija: strašila koje se ne straši, žrtve koja nije uništena.“
Što je istina? Teško je odrediti jer postoji bezbroj priča iz djetinjstva koje se prepliću, stapaju i međusobno se pobijaju.
I što je rezultat svih tih zamršenosti koje su se godinama besmisleno odvijale? Uništeni životi, nesretni ljudi, ljudi koji žive zarobljeni vlastitim traumama.
„Govoriti znači povezivati izgubljena vremena i prostore.“
„Njoj sam htjela nauditi. Jer me ostavila na svijetu da se sama neumjereno, neistinito igram riječima laži.“
Što je pripovijedanje? Ono je stvaranje, stvaranje priče, stvaranje istine, stvaranje fikcije koja djeluje istinito. Laž je, nažalost, obično lakša od istine. I najčešće je nečemu vrlo složenom uzrok – vrlo jednostavan.
„Priča je mogla biti klimavija ili napetija od one koju sam si ispričala. Trebalo je samo povući jednu nit i slijediti njezinu linearnost da je pojednostavim. (…) Da, bilo je dovoljno povući jednu jedinu nit da se nastavim igrati zagonetnim majčinim likom, čas obogaćujući ga, čas ponižavajući ga. Ali vidjela sam da više nemam tu potrebu pa sam se stala kretati obasjana snopom svjetla upravo onako kako mi se činilo da se ona kretala.“

Teško je samo prekinuti s prošlošću, sa svojim prijašnjim životom jer on je za nas uvijek sadašnji. Zato majka nastavlja živjeti, nastavlja živjeti u njoj, sebi sličnoj.
Ono što mrzi (majku) to je zapravo mržnja prema onome što ona sama jest. To je ujedno i objašnjenje zašto tolika mržnja prema majci, mrziti sličnoga sebi znači mrziti sebe samu.
„Zapitala sam se zašto je majka odlučila ovdje umrijeti. Nikada neću saznati. Bila sam jedini mogući izbor za tu priču, nisam mogla ni htjela tražiti izvan sebe.“
Uobičajenom ferantovskom žestinom, okrutnošću, beskompromisnošću i jasnoćom ispričana je ova vrlo složena priča. Vrlo životna, realna, iako mučna i teška priča. Izgleda da je nemoguće da Ferrante ne oduševi svojom kompleksnošću i jasnim uvidom u ljudsku psihu. Roman se čita u dahu ostavljajući čitatelja u onoj istoj neurozi, zbunjenosti, izgubljenosti glavne (anti)junakinje. Još jedno remek djelo fantastične Elene Ferrante.
A sada, počinje odbrojavanje do prijevoda njezinog najnovijeg romana…
Jako lijepo napisano, i općenito jako zanimljiv blog, pun divnih knjiga i recenzija! 🙂
LikeLike
Puno ti hvala na lijepim riječima!
LikeLike