Domenico Starnone, Pertle

Čitajući ovaj roman i približavajući se njegovom kraju, samo mi je jedna Tolstojeva rečenica bila stalno na umu: „Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način.“

U vrlo zanimljivom i dinamičnom romanu koji se čita u dahu, Starnone nas od početka priprema za ono što ćemo otkriti na kraju, da je svaka obitelj ili većina obitelji nesretna, svaka na svoj čudan način, i da je to nešto što se ne može izbjeći. Koji god put izabrao, Aldo – on, Vera i njihova djeca, žive nesretno.

Roman čine tri pripovjedača i radnja se odvija u više vremenskih razdoblja, što unosi dinamiku u pripovijedanje i aktivira čitatelja da bi se stalno pitao što se točno događa i kada.

Prva pripovjedačica je žena i majka koju upoznajemo kroz epistolarnu formu, kroz pisma koja je pisala mužu koji ju je napustio. Drugi pripovjedač je otac i muž, desetljećima nakon što je napustio ženu i djecu i ponovno im se vratio, kao čovjek od 70ak godina nakon ljetovanja s ženom nalazi uništen/opljačkan stan, time primoran analizirati prošlost. Zadnja je kćer koja nam na kraju otkriva što se i zašto dogodilo.

Tri pripovjedača, tri različita glasa, tri perspektive povezane vezicama za cipele, tri različite jedinke a opet zavezane međusobno i potpuno neraskidive. A problem je jedan – nesreća obitelji.

Tko je kriv za raspad njihove obitelji, za njihovo stalno nezadovoljstvo? Pitanje je zapravo samo tko je sve kriv.

Pirandelovski, nikada stvari nisu onakve kakve nam se čine, svatko tko je uključen u nesreću i  odgovoran je za barem malo krivnje. Svatko od njih ne može se nikako izvući iz prošlosti, svojih trauma vezanih uz ostale, svojih problema, iz kojih se, bezuspješno, pokušava izbaviti.

Čini se da nam Starnone poručuje da u toj cjelokupnoj situaciji i obitelji nije bilo dobrog rješenja, nije bilo nikakve mogućnosti za sreću. Ili možda, ni u jednoj situaciji ni obitelji nema mogućnosti za sreću, svi smo jedni drugima krivi i odgovorni za traume i nezadovoljstva koja traju i stalno se nanovo stvaraju i ponavljaju.

Nakon ovako pesimističnog zaključka koji nam se nameće, utjeha nam je barem u jednome, da je na kraju priče – mačak ostao živ i zdrav.

Create your website at WordPress.com
Get started
%d bloggers like this: