Jenny Erpenbeck, Večer svih dana

Što nam je sudbina? Što je sudbina svakog pojedinačnog čovjeka i možemo li utjecati na nju? Određuje li svaki naš potez budućnost direktno ili ju određuje nešto drugo, izvanjsko, nešto više ili možda nešto niže?

Kada bismo promijenili „loš kraj“ što bi se tada dogodilo? Loš kraj života, loš kraj priče. Bi li onda život bilo bolji ili bi samo priča bila drugačija?

„Neki su osuđeni na ostanak, drugi na odlazak, treći na dolazak. Takav je život.“

Pratimo jednu bezimenu židovsku obitelj od vremena prije Prvog svjetskog rata pa sve do sadašnjeg vremena. Obitelj moramo reći samo uvjetno jer radi se o jednoj mogućoj obitelji, mogućim potomcima i mogućim budućnostima.

Unuci nenadano i neobjašnjeno umire novorođenče, nakon tog događaja sve u njezinom životu ide nizbrdo. Što bi bilo da je ona dijete uspjela oživjeti trljajući ga snijegom? Kakav bi tada bio njen život i kakvi bi bili životi njenih potomaka, počinjemo pratiti moguću budućnost te žene i njezinih kćeri.

Svaka tragična sudbina, koja je naizgled neobjašnjiva, nepotrebna i suluda, mogla je biti ne-tragična samo jednostavnom promjenom nekih okolnosti i događaja. Glavno pitanje jest – zar bi tada njihova sudbina bila ne-tragična?

Naravno da ne bi. Možda naizgled bolja toga časa, ali kasnije – prilično slična ili jednaka, iako pod drugačijim okolnostima.

„Vjerojatno uopće nije bio važan trenutak koji je upravo prošao, nego uvijek sve zajedno. Postojao je cijeli jedan svijet razloga zbog kojih bi njezin život sada mogao završiti, kao što je istodobno postojao cijeli jedan svijet razloga zbog kojih bi sad još mogla i trebala biti živa.“

Nevjerojatnom snagom, emotivnom nabijenošću, iznijansiranim tragičnim likovima koji su puni unutrašnjih konflikata i muka Erpenbeck nam iznosi ovu neobičnu, na prvi pogled pomalo nadnaravnu priču.

„Može li se, samo ako se pronađu prave riječi, promijeniti svijet? Ili bi se jedino ako se pronađu prave riječi, mogao promijeniti svijet?“

Primorani smo zapitati se gdje je početak? Što je počelo taj niz tragedija, nesretnih života i zlih sudbina? To nikako nije ono što se u prvi mah čini – smrt malog djeteta.

Ono što pratimo kroz ove životne priče su životne priče svih Židova, pratimo njihovu tragičnu sudbinu u kojoj oni nisu vlasnici svojih života, svojih sudbina, svojih odluka. Odlučuje se za njih, zlonamjerno, naopako i sasvim nevjerojatno. Za ovu bezimenu obitelj tragedija počinje s ubojstvom oca. S ubojstvom oca koje su počinili bijesni Poljaci samo zato jer je bio dobrostojeći, vrijedan i radišan Židov. Majka, u nemogućnosti da povjeruje u to, da shvati i prihvati taj događaj, čak i godinama poslije, laže svojoj kćeri da je otac – otišao. U strahu od svoje židovske sudbine majka, što je kćeri prilično neobjašnjivo i neobjašnjeno, inzistira da kćer izabere ne Židova, u nadi da će je sačuvati od neke moguće loše sudbine.

I tako počinje ova grčka tragedija, ne samo „krivnjom“ što su Židovi nego što su prikrili zločin nad sobom kao Židovima. Ne samo temom nego i malo doslovnije. Knjiga, Goetheova Ifigenija na Tauridi na polici u njihovoj kući, oštećena je ciglom kojom je otac ubijen. I ta Ifigenija čuvana je poslije generacijama. Goethe, kao simbol svega plemenitog njemačkog, kulture i duha, proteže se kroz cijeli roman i on je baš to što je nacizam uništio – plemenito, kulturu i duh. A Ifigenija, srećom spašena u trenutku smrti, cijeli život trpi u nezadovoljstvu, sužanjstvu i tuđini. Tragičnoj sudbini nemoguće je izbjeći. Tragičnoj židovskoj sudbini nikako. Od prikrivenih pojedinačnih ubojstava iz mržnje, do logora na kraju. Nemoguće je promijeniti sudbinu, nemoguće je promijeniti išta. Koliko god se trudili, ishod je – loš. Tako dokazuju sve naše junakinje tijekom romana, koliko god su se uprle u borbu toliko god su tu borbu – izgubile.

Tek na samom kraju romana, na kraju života naše suvremenice, koja je prva koja u romanu umire u starosti prirodnom smrću, obitelj prvi put dobiva ime – Hoffmann. Na kraju nam, nadam se, Erpenbeck poručuje da je danas ipak došlo vrijeme za oljuđivanje žrtava, da svi napokon imaju pravo biti ljudi s imenom i prezimenom.

U ovom romanu sve je na mjestu i sve je skrojeno s točnom mjerom – antičko grčka tragična nepromjenjiva sudbina, nerazrješiv pesimizam koji ni ne teži tome da bude razriješen, teži tome samo da bude prikazan, da ga se osjeti i vidi. A s druge strane ipak postoji i mala trunka nade u bolje sutra ili bolje danas. Maestralna simfonija emocija, likova, povijesti, kulture, muka i zla.

 „Znaš, bojim se da će se sve izgubiti – da će se izgubiti trag.

Koji trag, upita sin.

Ne znam više, odakle i kamo.“

Leave a comment

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

Create your website at WordPress.com
Get started
%d bloggers like this: