Marina Vujčić, Pedeset cigareta za Elenu

Noć, kao najbolje okruženje za sve nelagodno, tužno, opasno i uznemirujuće. Noć okružuje sve likove romana Pedeset cigareta za Elenu. Njihovi se životi slučajno isprepliću boravkom u noći, kao i stalnim boravkom u vlastitim brigama, životi dva muškarca i dvije žene. Oni su svi nespavači, noćni nesretnici koji se teško mogu riješiti svojih dnevnih muka.

„Lijepo je to priroda smislila. Kratkotrajna smrt tijekom noći, nakon koje nasjedneš na pomisao da je sve opet počelo ispočetka. Novi dan – nova prilika.“

Pratimo dvadeset i četiri sata u životu četiri lika, a cjelokupno pripovijedanje i njegova dvadeset četverosatna forma djeluju pokrenuti Oliverovom odlukom da u dvadeset i četiri sata svog i Eleninog pedesetog rođendana popuši pedeset cigareta u čast svoje poginule sestre.

„U prednosti pred njom bio je samo u toj jednoj jedinoj stvari – da ne puši. Netko je sad morao pušiti umjesto nje. Sve njezine nepopušene cigarete postale su njegove. Živjeti umjesto nje nije nikad naučio, ali pušenje umjesto nje jako mu dobro ide zadnjih dvadeset i šest godina. Dim i pepeo. Predah ni od čega, četrdesetak puta dnevno.“

Magdalena je mučena muževljevim zločinom za kojega nije niti znala, a ostala je najviše pogođena njime i dalje šutke slušajući muža. Greta je mučena majčinom i muževljevom prisilom da živi za nju zacrtanim životom i taj dan završila je narušenog psihičkog zdravlja, na psihijatriji. Viktoru svi problemi i nerazumne odluke potječu od majčine rane, nagle i neprežaljene smrti. Oliver je onaj koji ih sve povezuje, svojom mračnom pojavom, svojom noćnom šetnjom, svojim pušenjem u noći.

„Što je uopće jedan dan u životu čovjeka. Hrpica sati utopljenih u cjelini. Treptaj kalendara. Potrošna imenica koja uvijek iznova započinje i koja uvijek dobiva novi priliku. Pupoljak koji po noći uvene. Riječ koja najbrže stari, a opet je svakoga jutra iznova mlada. Drugima. Nekima. Jer njemu sigurno nije. Rabljeni smisao koji na prevaru može zvučati obećavajuće. Sutra je novi dan.“

Atmosfera je melankolična, mučna, tamna, teška, a opet sve završava happy endom, koliko god on može biti moguć. Tih dvadeset i četiri sata ipak je donijelo nešto sasvim novo za svaki pojedini lik, na neki način taj dan razriješio je njihove muke i dao im nadu u promjenu. Nadu u novi dan, u novi dan koji bi napokon mogao biti drugačiji od prethodnoga. Od prethodnih mnogo.

„Jer jednoga lijepoga dana koji nikad ne ispadne tako najavljeno lijep, čovjek zbroji sve one uludo potrošene i učini mu se da je sve bila jedna duga, mračna noć i da nikad zapravo nije svanulo, da taj takozvani novi dan nikad nije stigao nego su nam uvijek iznova podvaljivali ovaj prijašnji second hand dan u kojem nismo učinili ništa novo, ništa spektakularno, ništa revolucionarno. Samo smo postojali, vjerojatno uzalud, i ni za čiji život ni ovako ni onako nismo utjecali. I da nas nije bilo, sve bi bilo isto.“

Oliver je onaj, iako uvjeren u besmislenost svoga života nakon sestrine smrti, koji je na neki način taknuo i potaknuo ostale likove na promjenu. On jest utjecao na njih. Čak i slučajno, neznajući, moguće je učiniti nešto pozitivno i novo. Moguće je promijeniti taj budući novi dan.

Za Olivera dan završava ovako:

„To će Oliver Radman ustanoviti ujutro, ili u neko gluho doba noći, kad se probudi i shvati da je opet nešto važno prespavao. Cigaretu, rođendan, život. Kao da ništa nije bilo. A bilo je.“

Za Magdalenu koja je toga dana odlučila ustati protiv toga da bude žrtva, nakon što je napravila rez:

„Treba se samo sjetiti koliko je ljudi kojima se danas ništa nije promijenilo. Kojima je sve ostalo jednako jadno kao što je i bilo. Koji opet nisu donijeli nikakve velike odluke.“

Za Viktora koji je shvatio kako strah i tuga upravljaju njime i odlučio se s njima izboriti:

„Te nehotične misli. Uvijek takve. Zle i naopake.“

Za Gretu koja je preživjela slom shvativši da mora prestati biti pasivna i dopuštati da ju drugi muče:

„Nije uopće važno što će se dogoditi. Sve loše se već ionako dogodilo. Govorit će i govoriti. Bitno, a ne ostalo.“

Dvadeset četverosatna forma romana vrlo je osvježavajuća, likovi su neuobičajeni i zanimljivi (posebno mi se svidio Viktor i njegove muke zbog jezika) i atmosfera je snažna, donekle dramatična, ali ipak, sve to ne pomaže protiv iritirajuće patetike koja izbija s vremena na vrijeme.

Iako se ovaj roman bavi ozbiljnim temama gubitka, tuge, žalosti, zločina, psihičke bolesti, psihičkog maltretiranja, nevjere, ne uspijeva doći do njihovih dubina. Uspijeva samo ostvariti mučnu atmosferu, ali nešto nedostaje – autentičnost, punina značenja.

Leave a comment

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

Create your website at WordPress.com
Get started
%d bloggers like this: