Nimalo začuđujuće, već poslovično dobra, Elena Ferrante nudi nam još jedan u nizu maestralan roman. Iako kronološki prethodi Napolitanskoj tetralogiji, nimalo ne zaostaje za njom, a kao i kroz sve njezine romane protežu se isti ili slični motivi. Prekrasnim stilom i žestokom analizom likova, Ferrante, još jednom, pogađa u sridu.
„Jezik za mene sadrži nekakav skriveni otrov koji povremeno prska iz njega, i za koji protivotrova nema.“
Leda je opsjednuta i fascinirana proučavanjem života drugih, ona kao pripovjedač ove priče, a i kao svaki pripovjedač, ulazi u živote drugih, promatra ih netremice i s velikim interesom. Njezina opsesija mladom majkom Ninom i njezinom kćerkom Elenom proteže se kroz cijeli roman. Ona ih promatra, analizira, vidi u njihovom odnosu nešto svoje. Zašto toliko želi vezu s Ninom? Želi li na taj način obnoviti vezu sa svojim kćerima dok su bile male, žali li tako što ih je napustila na tri godine, nadoknađuje to izgubljeno vrijeme i posebnu vezu majke i kćeri u ranom djetinjstvu? Ponavlja li na taj način i svoj odnos s majkom kojoj je stalno sve zamjerala i nije joj ništa oprostila? Odnosi li se prema Nini majčinski ili zaljubljeno? Rekla bih, baš sve od navedenog.
I zašto krade lutku? Baš zato jer lutka reprezentira sve gore navedeno.
„Pomislih kako jedan mračan potez za sobom povlači još mračnije, i onda glavni problem postaje kako prekinuti lanac.“
Leda je moderna, emancipirana, slobodna žena. Ona radi što želi, kada želi i kako želi. Ona je iskrena, direktna, a često i brutalna u svojoj iskrenosti i direktnosti. Ne ustručava se od onoga što želi. Ona je žena koja je htjela više od majčinstva i braka, karijeru, ali opet, htjela je više od karijere.
„govore mi, mama, ja to nikad nisam rekla, to sama govoriš, izmislila si to. Ja pak ništa ne izmišljam, dovoljno mi je da slušam, neizrečeno govori više od izrečenog.“
S tom poznatom direktnošću i brutalnošću Ferrante beskompromisno i žestoko napada sve teme: žena, majčinstva, braka, majčinske ljubavi, ljubavi prema majci, ljubavi tj. mržnji prema zavičaju i dijalektu, mlakoj ljubavi prema muškarcima. Njezin glavni lik konstantno živi u prelijevanju prošlosti i sadašnjosti, nju muči podjednako i grižnja savjesti zbog napuštanja kćeri, kao i grižnja savjesti zbog brige oko njih, zbog manjka ljubavi prema vlastitoj majci, zbog manjka ljubavi prema svojim kćerima. Podjednako ju muči što smatra da je radila dobro, kao i što smatra da je radila loše.
U njoj se miješaju ambicija, ali i sumnja u svoju sposobnost, samouvjerenost i nadmoć.
Ona svoje kćeri istovremeno i voli i mrzi, i želi da postoje i stalna su joj smetnja. Ona svima bez iznimke vidi mane.
Leda se ponaša snažno, impulzivno, pretjerano, vrlo emocionalno u svakoj situaciji. Ona je svjesna svojih želja i potreba u svakom trenutku, ali ne može kontrolirati sebe samu, ona je žrtva svojih snažnih i razarajućih emocija, svojih ljutnji, ljubomora, pretjeranih utisaka, bjesova. Ona se ne sputava, ona živi onako kako želi, onako kakva jest, bez ograničenja. Ali, naravno, ograničenja su stalna, makar ih ona ne priznavala. Ona želi imati moć nad svojim životom, nad svojom slobodom, ali to je nešto što joj ne uspijeva. Ona samu sebe smatra novim kovom žena, slobodnom, emancipiranom, a ona je zapravo zatočenica i žrtva same sebe, u nemogućnosti da se otme od svoje pretjeranosti u svakom pogledu.
Ona je nezadovoljna, puna frustracija i nedostataka, nezadovoljstava i manjaka, ali i vrlina. Ona radi mnogo grešaka, propusta, ali ona sve radi svjesno, bez ustručavanja, opravdavanja, objašnjavanja i ispričavanja. Leda je u potpunosti moderna, emancipirana žena koja je, zbog toga, stalno i neizbježno – nesretna.
„Čitaš i pišeš po čitav dan, ali ne znaš?“
Najjasnije odlike Ferrantinog stila su ta spomenuta direktnost i iskrenost, brutalnost, oštrina. Okrutna iskrenost, ono što zapravo nikada ne želimo čuti o sebi samima. Kritici njenog pera ne može izbjeći nitko i ništa. Ono najmračnije, najintimnije, najskrivenije je ono ogoljeno i prikazano, bez kompromisa, bez milosti.
A Literary Snob 