Ljudmila Ulicka na FSK u Zagrebu i “Jakovljeve ljestve”

Kada se osoba i djelo spajaju na najbolji način, kada se pozitivistički način tumačenja književnog djela pokaže jedini ispravan i moguć, kada se djelo i autor nadopunjuju i prožimlju međusobno neodvojivi, jasno je da je pogledati izvan samog djela, u autora, bio dobar odabir.

Točno takav bio je susret s Ljudmilom Ulickom na Festivalu svjetske književnosti u Zagrebu. Osebujna pojava koja isijava iskrenošću, skromnošću, direktnošću I jasnoćom. Autorica koju je, bez ikakve dvojbe, moguće uvrstiti u najbolje pisce današnjice, s nevjerojatnim talentom i umijećem, stoji pred publikom kao da ništa posebno nije napravila, ne smatrajući svoje knjige niti teškima niti značajnima, što je baš ono što sama smatra da je ono što bi knjige trebale biti. Ona za sebe kaže da piše o ljudima – ljudima, da je u početku pisala svojim prijateljima da pročitaju, pa je baš na taj način i nastavila pisati svojim čitateljima. Jer sa svojim čitateljima ona nužno ima nešto zajedničko, nešto što ih povezuje, s kojima bi uvijek mogla sjesti i popiti čaj i votku.

Pročitavši njezin najnoviji roman “Jakovljeve ljestve”, o kojemu je najviše bilo riječi, iz pričanja autorice, iznenadilo me do koje je mjere roman autobiografske naravi. Pri čitanju romana, opasku koja se nalazi na kraju romana, da su korišteni fragmenti pisama iz obiteljskog arhiva I izvaci dosjea KGB-a Jakova Ulickog, shvatila sam kao postmodernistički način naglog prekidanja fikcije, a ne kao dokaz skoro u potpunosti autobiografskog materijala. Nora je, naravno, Ulicka, a Jakov je njezin djed Jakov. Ona je, kao Nora, našla pisma ne pročitavši ih, spremila, kao što sama kaže sakrila, da bi poslije, kada je shvatila da prošlo cijelo stoljeće od prvog pisma, osjetila odgovornost I nužnost da ovaj roman i napiše.

„Ali tko mi je glavni junak? Jakov? Marusja? Genrih? Ja? Jurik? Ne, ne! Zapravo nijedno od stvorenja svjesnih svoga individualnog postojanja, rođenja i pretpostavljene i neminovne smrti. Moglo bi se reći, ne stvorenje, nego tvar s određenim kemijskim sastavom. No može li se nazvati tvari ono što, budući da je besmrtno, posjeduje svojstvo da se mijenja u nekim svojim koljencima, obratima, radikalima… Prije bit koja ne pripada ni postojanju ni nepostojanju. Ono što hita kroz naraštaje, iz osobe u osobu, što tvori samu iluziju osobnosti. (…) Znači moj je junak bit. Nositeljica svega čime raspolaže čovjek – visina i niskost, hrabrost i kukavičluk, okrutnost i nježnost, i strast prema spoznavanju. Sto tisuća biti, sjedinjenih poznatim poretkom, formira čovjeka, privremeno boravište svih osobnosti. Eto to je, besmrtnost. A ti, čovjek, bijeli muškarac i crna žena, idiot, genij, nigerijski gusar, pariški pekar, transvestit iz Rio de Janeira, stari rabin iz Bnej-Braha – samo si privremeni dom… Jakove! Jakove! Ovu si knjigu htio napisati, a nisi je napisao?“

Ovaj roman prati obiteljsku povijest, sastoji se od kombinacije pripovijedanja u trećem licu o pojedinim likovima i od pisama (zabilješki i dosjea KGB-a). Svako je poglavlje datirano, pratimo događaje od 1905. pa sve do 2011. godine. Stalnim smjenjivanjem tih različitih elemenata, pripovijedanja i pisama, praćenjem različitih likova, promjenama trenutka u prošlosti o kojemu se govori, odlaskom unaprijed i unatrag u prošlost, stvara se iznimna dinamičnost.

“Sav trud naraštaja, sve igre slučajnosti samo su radi toga da se rodi novo dijete Jakov i ubaci se u taj beskrajno-besmisleni tok. Tisućama godina odigrava se ta predstava, uz zapravo beznačajne varijacije: rođenje-život-smrt, rođenje-život-smrt… I zbog čega je još uvijek zanimljivo i zavodljivo ploviti tom rijekom, promatrajući promjenu krajolika? Nije li zbog toga što je dovitljivo smišljen mjehurić, vrlo tanka opna koja zatvara u ograničen prostor svako živo biće, svako „ja“ koje plovi rijekom dok ne prsne uz prigušeni uzdah i ne izlije se natrag u beskrajnu vodu. Ta trošna, čudom sačuvana pisma i jesu besmrtni sadržaj toga „ja“, trag postojanja…“

„Jakovljeve ljestve“ klasičan je roman po stilu, skoro bi se moglo reći da kao da pripada ruskom realizmu, a s druge strane moderan zbog fragmentiranosti, rascijepljenosti, pomiješanosti, postignuću dojma da takvim propovijedanjem svi trenutci iz prošlosti (raznih trenutaka u prošlosti) upravo postoje istovremeno.

Roman se bavi osobnom i obiteljskom poviješću i prošlošću, ali naravno ujedno i vlastitom sadašnjošću, užasima SSSR-a, problemima koje su prolazili Židovi u svakom vremenskom periodu, kazalištem, književnošću, umjetnošću. A kao najintimniju i najcrnju točku treba izdvojiti denuncijaciju vlastitog oca od strane sina, jedan težak, nerazumljiv, ali opet moment kojega je nužno prihvatiti.

„Oduzeli su mu san, nadu, divnu budućnost… O jadni Genrih! I Nora je plakala skupa s njim, tim dječakom, svojim budućim ocem i bivšim ocem, koji nije uspio proživjeti onaj život o kojem je maštao… Šmrcao je, jecao, zatim se umorio i tiho cvilio, tulio, zapadao u histeriju, a Nora je samo brisala suze. Kakav užas! Zar se ta njegova žalost nikad neće završiti, nikad neće izgorjeti, nikad neće umrijeti, nego će mučiti i njega, i Noru, i onog malenog Jakova koji se upravo rodio i nizašto, nizašto nije bio kriv… Zar se sve zlo koje činimo ne raspline u vremenu i visi nad svakim sljedećim djetešcem koje izranja iz rijeke?“

Maestralno, impozantno i impresivno ostvarenje, umjetničko djelo u pravom smislu riječi, mješavina je osobnog i općeg, javnog i intimnog, a zapravo pokazuje ono što je – svačije. Ovaj fantastičan roman moglo mi je samo poboljšati i upotpuniti baš ovo što sam iskusila jučer – dodir s autoricom čije riječi i stav samo (nehoteći) dodaju još vrijednosti takvom remek djelu.

Leave a comment

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

Create your website at WordPress.com
Get started
%d bloggers like this: