Margaret Atwood, Vražji okot

Ovaj je roman obavezan za svakog ljubitelja Shakespearea i kazališta, napisan Shakespeareovim sredstvima o Shakespeareu. Ovo ne samo da je roman o Shakespeareu, suvremenom životu u zatvoru, o nošenju sa smrću i gubitkom, ovo je ponajviše roman o kazalištu i njegovoj političkoj strukturi, glumcima, redateljima, inovatorima i klasičarima.

U pravom šekspirijanskom stilu Margaret Atwood započinje meta-teatrom unoseći u njega i film, snimku predstave koja se odvija za vrijeme „prave“, tajne predstave u zatvoru, naravno sve unutar meta-romana o Shakespeareovoj drami „Oluja“. Tom najavom kraja, započinje početak romana, sve što će nam se kasnije razjasniti i zaokružiti strukturu romana.

Cijeli roman citat je cjelokupne drame „Oluje“. Roman sadrži nebrojeno puno udvajanja, redatelj (čarobnjak) Felix (= Prospero) koji režira „Oluju“ prvo u pokušaju u uobičajenom festivalskom ambijentu, a potom do kraja režiranu i izvedenu u neuobičajenom ambijentu zatvora (što iznimno podsjeća na „San Ivanjske noći“ u izvedbi zatvorenika iz kaznionice Lepoglava u režiji Stojana Matavulja). Ne samo da je Felix = Prospero = čarobnjak = redatelj, a otok = zatvor, nego on čini točno ono što i Prospero, izaziva oluju i uspješno se osvećuje neprijateljima. Ne samo da nalazimo paralele likova i njihovih glumaca u „Oluji“ i predstavi „Oluje“ u zatvoru nego i paralele likova i neprijatelja-političara-kazališnih ljudi. Zločini zločinaca odgovaraju „zločinima“ njihovih likova u drami.

„Najednom je osveta tako blizu te ju može okusiti. Ima okus steaka na krvavo.“

Felix pati zbog gubitka i bori se s vlastitim duševnim zdravljem, za njega je „Oluja“ dvostruka, osveta, ali i dokaz da čarolija postoji, on ne samo da u predstavi rekreira svoju umrlu kćer Mirandu pomoću Mirande (glumice i lika) nego je za njega njegova Miranda Ariel, dobri duh. Ako postoji Ariel postoji i Miranda.

„Ne, Felixe, nije, odlučno kaže sam sebi. Prospero nije lud. Ariel postoji. Njega vide i čuju i drugi ljudi, ne samo Prospero. Čarolija je stvarna. Drži se toga. Vjeruj tekstu. No može li se tekstu vjerovati?“

Nemamo samo jednu predstavu u predstavi, imamo ih mnogo, predstavu kraj druge predstave, jedna projicirana, druga istovremena sa „stvarnim“ ljudima umjesto glumaca. Naravno njima obavezno prethodi i ova snimljena filmska verzija. Sve skupa odvija se na fikcionalnom mjestu otoka koji odgovara stvarnom ali jednako začaranom i odvojenom mjestu zatvora. A sve se to zajedno, naravno, nalazi u romanu Margaret Atwood koji se bavi Shakespeareovom „Olujom“, ili možda da kažem, koji se isto tako nalazi u ili u kontekstu „Oluje“. A naravno ne govoreći da je i sama Shakespeareova „Oluja“ predstava u predstavi.

Pitanje je tko je sve Kaliban, tko sve i što sve ovdje spada pod vražji okot? Zatvorenici najmanje, političari, čini se, najviše.

I što se događa nakon kraja radnje „Oluje“? Kako je moguće da Prospero ostavlja svoju moć, čarolije i otok i odlazi u nepoznato i nesigurno ostavljajući sve što je postigao za sobom?

Genijalna obrada Shakespearea, toliko slojevita, toliko prepuna značenja, veza i direktnih citata, neiscrpan izvor Shakespearea. Rekla bih da je u ovom romanu uhvaćeno točno ono što Shakespeare jest, a naravno, i mnogo više. Čim zatvorite ovaj roman, poželjet ćete ga početi čitati ponovno i ponovno, a onda ponovno „Oluju“… Nevjerojatna poslastica!

Leave a comment

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

Create your website at WordPress.com
Get started
%d bloggers like this: