Karl Ove Knausgaard, Zima

„Zima“ također počinje „Pismom nerođenoj kćeri“ kao i „Jesen“, „Pismo nerođenoj kćeri također se nalazi na početku svakog novog zimskog mjeseca, autor raspravlja o životu, opažanjima, osjećajima. Kćer dolazi kao nešto što će biti novo njemu, a njoj će biti novo baš sve.

„da se u unutrašnjosti, koliko god vanjštinom sve izgledalo pouzdano, uvijek događa nešto posve drugo i u posve drugom redu veličina. Ako je jedna riječ u vanjskom svijetu samo riječ, koja padne na zemlju i nestane, ona u unutrašnjem svijetu može postati nešto iznimno i ondje se može zadržati godinama.“

Dalje nastavlja kao i u prethodnom dijelu, pojedinačnim stvarima i pojavama: mjesec povezan sa smrću, sova kao Hegelova sova a ujedno i sova iz narodnih vjerovanja i kao obična grabežljivica, zima koja je pomoću pahuljica i leđenja vode majstor efekta ali ta promjena nije trajna ni supstancijalna, rođendan se vraća svake godine na poseban način označen, cijev, nered, božićni darovi, plišane životinje, gosti, hladnoća, vidra, ispraćaj mrtvaca, seksualna žudnja, vlak, q-tips, navike, snježni nanosi itd.

Sve su to maestralne minijature, rasprave u malom koje svaki put donose nešto novo i zanimljivo, do sada neprimijećeno. „Zima“ je u svakom pogledu prirodan je nastavak „Jeseni“, a jedina razlika u odnosu na „Jesen“ jest uvođenje portreta pojedinačnih ljudi. Pojedinačni izolirani, detaljni portreti ljudi za koje ne doznajemo u kakvoj su vezi s autorom, jesu li mu bliski, poznanici ili slučajni prolaznici, doznajemo jedino njihovo ime i opis.

„cijelo se vrijeme krećući između carstva mašte i zbiljnoga svijeta, a istodobno su sitne i sramežljive. U tom svjetlu gledano svi smo pisci, novcima zamišljamo cijelu društvenu zajednicu.“

Kao posebno zanimljiv primjer izdvojila bih kovanice. Kovanice su fikcija kao roman ili kao kazalište. Kovanica sama po sebi nema vrijednost, ali ona dovodi do posljedica u stvarnosti koje više nisu fikcije nego su stvarni događaji. Društvo je izgrađeno na vjeri u fikciju kovanice i kada ta vjera prestaje, društvo se ruši. A piscu koji živi od fikcije, posebno je neobično viđati kovanice posvuda jer se mora ponovo iznova čuditi njihovoj snazi. Stalno odlazi do zamjene simboličke vrijednosti sa stvarnom vrijednosti.

“Proljeće” slijedi…

Leave a comment

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

Create your website at WordPress.com
Get started
%d bloggers like this: